Imam troje djece – Luka sedam godina, Marta pet i mali Petar tri. Prošle godine renovirali smo kupaonicu i stavili velike staklene modele tuš kabine umjesto stare kade. Mislila sam da će biti praktičnije. Te nove prozirne tuš kabine omogućavaju mi da vidim što djeca rade. Ili sam barem tako mislila.

Luka je otkrio da voda radi zanimljive stvari. Donio je šalice, lijevke, boce iz kuhinje. Radio je hidrotehničke eksperimente. Provodi po sat vremena unutra puštajući vodu kroz različite predmete. Moje konstantno mokre tuš kabine postale su njegov privatni znanstveni laboratorij svako popodne.

Marta ima drugu opsesiju. Otkriva da se staklene površine super brišu prstima. Crta po kondenziranom staklu – srca, cvjetiće, životinje. Lijepo, ali onda ne želi da se brišu. Plače ako očistim. Mora ostati do sutra da prijateljici pokaže. Umjetnički ispisane tuš kabine postale su njena privremena galerija koja ne smije nestati.

Mali Petar je najgori. On misli da je tuš kiša. Dođe potpuno obučen s kišobranom i gumenim čizmama. Želi stajati ispod vode kao da je vani. Moram mu svaki put objašnjavati da se skida. Ali on ne razumije zašto. Logički zbunjujuće tuš kabine su za njega samo unutarnji vrt gdje pada kiša.

Pokušala sam postaviti pravila. Mama piše na papir – samo tuširanje, ne igračke, ne crtanje, ne odjeća. Zakačim na vrata. Nitko ne sluša. Luka kaže da voda ionako mora teći pa zašto ne može ispitivati gravitaciju. Marta kaže da je to umjetnost. Petar ne zna ni čitati. Korištenje tuš kabine s roditeljskim pravilima ne funkcionira u praksi.

Muž misli da sam pretjerano stroga. Kaže neka se djeca igraju, to je razvoj kreativnosti. Lako njemu pričati kad ne čisti kupaonicu. Ja brišem igračke, staklo, odjeću svaki dan. Prošli tjedan susjeda me pitala što imamo u kupaonici jer čuje smijeh i prskanje satima. Rekla sam – eksperimenti. Nasmijala se i rekla da njena djeca žele doći k nama. Super, još mi samo to treba. Obrazovno korisne tuš kabine možda potiču razvoj, ali uništavaju moje živce i slobodno vrijeme.…